Novi tajni dnevnik Hendrika Groena, 85 godina – Do kraja života - Hendrik Groen
U izdanju: Mozaik knjiga
Duhovito, dirljivo na trenutke tužno! Baš kao i život!
Duhovito, dirljivo na trenutke tužno! Baš kao i život!
Čak i bez prethodno pročitanog prvog dijela, dnevnik se lako čita.
Hendrik Groen vodi nas kroz pustolovine svojih prijatelja i sustanara u domu umirovljenika, uz mnogo humora i ironije komentira rad ravnateljstva doma, ustanova koje su blisko povezane te aktualne društvene događaje, kraljevske obitelji, modu, sport, politiku…. U svojoj poodmakloj dobi vrlo je dobar promatrač svega što se događa oko njega i svijetu i to nam servira s dozom ironije, britko i oštrog uma.
U drugom dijelu Novi tajni dnevnik Hendrika Groena, 85 godina – Do kraja života klub Hendrika i njegovih prijatelja „Starci, a ne mrtvaci“ malo je stariji, ali to se ne osjeća jer su i u novoj godini puni energije, domišljati, kreativni i potpora jedni drugima. Tako si vrijeme provedeno u domu umirovljenika čine ugodnijim, a nas čitatelje razveseljavaju svojim dogodovštinama/nepodopštinama. Uz dozu humora saznajemo mnoge stvari koje ih tište…
Hendrik o svojim romanima sam kaže: Nijedna rečenica nije laž, ali nije svaka riječ istinita!
Hendrik Groen vodi nas kroz pustolovine svojih prijatelja i sustanara u domu umirovljenika, uz mnogo humora i ironije komentira rad ravnateljstva doma, ustanova koje su blisko povezane te aktualne društvene događaje, kraljevske obitelji, modu, sport, politiku…. U svojoj poodmakloj dobi vrlo je dobar promatrač svega što se događa oko njega i svijetu i to nam servira s dozom ironije, britko i oštrog uma.
U drugom dijelu Novi tajni dnevnik Hendrika Groena, 85 godina – Do kraja života klub Hendrika i njegovih prijatelja „Starci, a ne mrtvaci“ malo je stariji, ali to se ne osjeća jer su i u novoj godini puni energije, domišljati, kreativni i potpora jedni drugima. Tako si vrijeme provedeno u domu umirovljenika čine ugodnijim, a nas čitatelje razveseljavaju svojim dogodovštinama/nepodopštinama. Uz dozu humora saznajemo mnoge stvari koje ih tište…
Hendrik o svojim romanima sam kaže: Nijedna rečenica nije laž, ali nije svaka riječ istinita!
Nakon prvog dijela, Hendrik je napravio jednogodišnju stanku:
„Prošle godine sam u svakom danu osjećao prazninu. Cijele 2013. godine vjerno sam vodio dnevnik svaki dan. Taj jedan sat (ili sat i pol) pisanja pružao mi je osjećaj korisnosti i ispunjenosti. Možda je nedostatak obveza najvažnije obilježje života u domu za starije i nemoćne. Sve ti je sređeno. Ne moraš razmišljati. Život teče glatko kao da jedeš puding u kojemu nema grudica. Otvori usta, progutaj, gotovo.“
„Odlučio sam da ću 2015. ponovno voditi dnevnik. S jedne strane, zato da imam neku obvezu svaki dan, a s druge strane zato što me prisiljava da sve pratim. Otvorit ću oči i naćuliti uši kako bih zabilježio što se događa u našem domu i ostatku svijeta. Svaki dan ću upregnuti moždane vijuge kako bi mi misli bile lijepo posložene. Vježbanje mozga čini duh gipkim. Prošle godine prečesto sam mislio kako je šteta što nisam zapisivao kad bi neki starac napravio budalu od sebe, kad bi osoblje nešto zabrljalo ili kad bi ravnateljica bila bahata prema svojim podređenima. Sad mi se opet to radi.“
„Prošle godine sam u svakom danu osjećao prazninu. Cijele 2013. godine vjerno sam vodio dnevnik svaki dan. Taj jedan sat (ili sat i pol) pisanja pružao mi je osjećaj korisnosti i ispunjenosti. Možda je nedostatak obveza najvažnije obilježje života u domu za starije i nemoćne. Sve ti je sređeno. Ne moraš razmišljati. Život teče glatko kao da jedeš puding u kojemu nema grudica. Otvori usta, progutaj, gotovo.“
„Odlučio sam da ću 2015. ponovno voditi dnevnik. S jedne strane, zato da imam neku obvezu svaki dan, a s druge strane zato što me prisiljava da sve pratim. Otvorit ću oči i naćuliti uši kako bih zabilježio što se događa u našem domu i ostatku svijeta. Svaki dan ću upregnuti moždane vijuge kako bi mi misli bile lijepo posložene. Vježbanje mozga čini duh gipkim. Prošle godine prečesto sam mislio kako je šteta što nisam zapisivao kad bi neki starac napravio budalu od sebe, kad bi osoblje nešto zabrljalo ili kad bi ravnateljica bila bahata prema svojim podređenima. Sad mi se opet to radi.“
I tako Hendrik s čitateljima dijeli svoja iskustva u domu umirovljenika i izletima, izlascima, događanjima, druženjima…komentira sve što mu zapadne za oko i um.
„Možda bi bilo bolje da naše putovanje opet odgodimo, jer će opet biti jako vruće, zbog čega smo prvobitno i odgodili izlet na dva tjedna. To je kao da prelaziš prometnu cestu. Stojiš i čekaš. Pruži se prilika da prijeđeš, ali odlučiš: ne želim riskirati, radije ću čekati. Ako nakon toga čekanje predugo traje i više nemaš strpljenja, odlučiš prijeći cestu kada je mnogo opasnije nego maloprije, kada si propustio priliku. Uvijek pomičeš granicu.“
„Mi smo odrasli u vrijeme pisaćeg pera i telegrafa: dva slova po sekundi ili dva, tri zvučna signala. Slovo po slovo od pošiljatelja do primatelja.
Danas, AMS_IX, amsterdamsko središte za razmjenu internetskog prometa, omogućava brzinu od dva terabajta po sekundi. To je kao da se svake sekunde tri puta skeniraju sve stranice svih knjiga iz jedne velike sveučilišne knjižnice. Stari ljudi iz analognog doba to ne mogu shvatiti.
Članak o AMS-IX-u sam pročitao u novinama i shvatio koliko se toga promijenilo u približno pola stoljeća. S druge strane, imamo mučenja, ljudima odsijecaju glave, djecu dižu u zrak, žene siluju, ljudi se pale. Dakle, možemo li reći da je stvarno došlo do napretka?“
„Možda bi bilo bolje da naše putovanje opet odgodimo, jer će opet biti jako vruće, zbog čega smo prvobitno i odgodili izlet na dva tjedna. To je kao da prelaziš prometnu cestu. Stojiš i čekaš. Pruži se prilika da prijeđeš, ali odlučiš: ne želim riskirati, radije ću čekati. Ako nakon toga čekanje predugo traje i više nemaš strpljenja, odlučiš prijeći cestu kada je mnogo opasnije nego maloprije, kada si propustio priliku. Uvijek pomičeš granicu.“
„Mi smo odrasli u vrijeme pisaćeg pera i telegrafa: dva slova po sekundi ili dva, tri zvučna signala. Slovo po slovo od pošiljatelja do primatelja.
Danas, AMS_IX, amsterdamsko središte za razmjenu internetskog prometa, omogućava brzinu od dva terabajta po sekundi. To je kao da se svake sekunde tri puta skeniraju sve stranice svih knjiga iz jedne velike sveučilišne knjižnice. Stari ljudi iz analognog doba to ne mogu shvatiti.
Članak o AMS-IX-u sam pročitao u novinama i shvatio koliko se toga promijenilo u približno pola stoljeća. S druge strane, imamo mučenja, ljudima odsijecaju glave, djecu dižu u zrak, žene siluju, ljudi se pale. Dakle, možemo li reći da je stvarno došlo do napretka?“
Tko je Hendrik Groen? Gdje živi, čime se bavi? Koja je njegova zadaća u klubu „Starci, a ne mrtvaci?“
Što klub redovito organizira? Zašto? Tko je njegov najbolji prijatelj? Što se s njim događa? Kome
jednom mjesečno odlazi u posjet? Koga je izgubio? Za što se bori? Hoće li mu to uspjeti?
Što klub redovito organizira? Zašto? Tko je njegov najbolji prijatelj? Što se s njim događa? Kome
jednom mjesečno odlazi u posjet? Koga je izgubio? Za što se bori? Hoće li mu to uspjeti?
TO SVE I JOŠ PUNO TOGA SAMI MORATE OTKRITI 
„Zanimljivo je kako prosječni Nizozemac misli da je njemu dobro, ali da država ide u lošem smjeru. Mislim da je ovaj paradoks tipičan za Nizozemce.“
Ili nešto sasvim osobno:
„Dan kad je stradala moja curica. Dječji bicikl ode pola metra više u desno ili u lijevo na uzvisini pokraj kanala. Ja sam ispravljao školske zadaće, a moja žena je vješala rublje. Oboje smo mislili da ju pazi ovaj drugi.
Cjeloživotna tuga, cjeloživotna besmislena grižnja savjesti.“
„Dan kad je stradala moja curica. Dječji bicikl ode pola metra više u desno ili u lijevo na uzvisini pokraj kanala. Ja sam ispravljao školske zadaće, a moja žena je vješala rublje. Oboje smo mislili da ju pazi ovaj drugi.
Cjeloživotna tuga, cjeloživotna besmislena grižnja savjesti.“
Kroz svoje dnevničke zapise Hendrik često starce uspoređuje s djecom, prisjeća se svoje curice, supruge. Burno prati svjetska događanja, a najviše se ipak angažira oko svog prijatelja. Upoznaje nas s novitetima u radu kluba, odlaskom ravnateljice i još nekog…
Ali unatoč svemu odlučuje:
Nova godina koju ćeš opet morati sam preživjeti, Groen. Život nema pomoćne kotačiće. Diši punim plućima. Do kraja života.“
Nova godina koju ćeš opet morati sam preživjeti, Groen. Život nema pomoćne kotačiće. Diši punim plućima. Do kraja života.“
Taj simpatični starac, koji ne želi u javnost izaći sa svojim pravim imenom i prezimenom, oduševio je ne samo čitatelje u svojoj rodnoj Nizozemskoj, nego i diljem svijeta. Pročitajte i sami se uvjerite zašto je tome tako. Moja preporuka za ovaj divan roman koji svakako morate pročitati.
Osvrt napisala: Sandra Knežević
04.04.2019.
S nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija.
04.04.2019.
S nizozemskoga prevela: Svetlana Grubić Samaržija.
Primjedbe
Objavi komentar